„Minuli rad gladnih ljudi pretvoren u budžetski prihod!“
Povodom održavanja trećeg ročišta za prodaju „Prehrambene industrije“ Agrokomerca, a u cilju podsjećanja javnosti Bosne i Hercegovine na dugogodišnje sustavno uništavanje poslovnog područja Agrokomerca, njegove imovine, radnika i dioničara, Predsjedništvo Laburističke stranke BiH daje slijedeće
REAGIRANJE
Polazimo od čuvene „montirane mjenične afere Agrokomerc“ 1987. godine, stradanja biološke proizvodnje, otpuštanja radnika, zaustavljanja proizvodnje, političkog progona menadžmenta, dvadestšestomjesečnog sudskog spora, medijske hajke, policijskog sata i nezapamćenog zastrašivanja stanovništva od strane moćnog CK (CENTRALNOG KOMITETA) i završetkom, bez dokazane krivnje menadžmenta ali i bez utvrđivanja odgovornosti Države ili njenih sljednika za štete koje su prouzročili.
Uz velika odricanja zaposlenih, minimalne osobne dohotke i vlastita ulaganja trajnih ulagača u revitalizaciju Agrokomerca uspjevaju stati na noge, pokrenuti proizvodnju, vratiti se na tržište i pozitivno poslovati. Među prvim poduzećima u SFRJ (Jugoslaviji ) otvaraju proces pretvorbe društvenog vlasništva u privatno, prema poznatom „Markovićevom zakonu“ i 27.08.1991. godine upisuju se u sudski registar Višeg suda u Bihaću kao Agrokomerc dioničko društvo s 53% dioničkog kapitala i 47% državnog.
Početak rata u BiH nije zaustavio proizvodnju u Agrokomercu, nije zaustavio investicije u toku ali je sve svoje resurse stavio u funkciju normalizacije života i snabdijevanja kako Okruga Bihać tako i cijele BiH.
Važno je naglasiti da su u tom vremenu završene započete investicije od kojih su najatraktivnije fabrika emulzija, fabrika lijekova, Institut za prehrambenu industriju i poslovno-turistički kompleks Stari grad.
Ne može se pobjeći od činjenice da su svi pogoni Agrokomerca ostali sačuvani u ratu nakon što je stanovništvo općine Velika Kladuša i dijela općine Cazin protjerano sa svojih ognjišta. Ulaskom 5. Korpusa na poslovno područje Agrokomerca nastupila je nezapamćena pljačka ovog prehrambenog giganta, počev od skladišta roba, trgovina, opreme, a zatim svega što se moglo odnijeti o čemu svjedoče i brojni video zapisi.
Tadašnja SDA vrhuška s prostora Velike Kladuše i sadašnjeg USK-a iz komande 5. Korpusa imenovala je upravljačku strukturu u Agrokomercu, smijenila staru uz obrazloženje da to čine „iz razloga što se 80% radnika Agrokomerca priključilo Fikretu Abdiću u izgradnji Velike Srbije umjesto svoje države, čime je poljuljao ugled Agrokomerca kako u BiH tako i u inozemstvu.“
Od tog dana Agrokomerc d.d. je u rukama SDA!
Dioničari Agrokomerca su istjerani iz firme, retroaktivno s 27.09.1993. godine (s danom proglašenja AP ZB) dobili otkaz, bez uručenog rješenja, bez prava na žalbu, bez otpremnine, bez dionica, bez mogućnosti da se pravovremeno prijave na biro i ostvare minimalnu socijalnu i zdravstvenu zaštitu.
Fikret Abdić iz izbjeglištva upućuje pisma svim Institucijama u BiH, kako domaćim tako i međunarodnim, tražeći zaštitu Agrokomerca i zaštitu prava dioničara, na što mu nitko nije odgovorio.
Nakon što Vlada Federacije BiH proglašava Agrokomerc 100% državnom firmom, Fikret Abdić kao idejni tvorac i prvi čovjek ovog u svijetu priznatog poduzeća, inicira osnivanje Udruženja za zaštitu nezaposlenih dioničara Agrokomerca i tim činom počinje „pravna“ bitka za Agrokomerc.
Sami, bez podrške bosansko-hercegovačke političke scene, bez financijskih sredstava, u borbi za stečena radnička prava dolaze do Presude Doma za ljudska prava kojom im se omogućava da učestvuju u radu i u odlučivanju u svojoj firmi do završetka međunarodne revizije. Vlada Federacije zajedno sa Institucijama vlasti zabranila je ulazak prestavnicima dioničara u Agrokomerc, zabranila implementaciju Presude Doma za ljudska prava kao najviše sudske instance u Bosni i Hercegovini!!!!
Ti isti ljudi, te iste stranke, možda samo pod drugim imenima, danas čine vlast u Bosni i Hercegovini i predstavljaju se kao ljudi koji teže europskom putu i svim onim vrijednostima za koje se zalaže moderan i napredan svijet.
U želji da dobiju podršku uspavane bosansko-hercegovačke javnosti i političke scene, Udruženje za zaštitu nezaposlenih dioničara Agrokomerca je organiziralo niz prosvjeda s preko nekoliko tisuća (hiljada) dioničara i građana tražeći samo zaštitu imovine Agrokomerca radi zaštite radnih mjesta.
Sve je ostalo nijemo!!!
Na prijedlog Elvire Abdić Jelenović, Dom naroda Parlamenta Federacije BiH je raspravljao o Agrokomercu d.d. Velika Kladuša (02.06.2009.) i usvojio zaključke koji su mogli zaustaviti daljnju devastaciju i prodaju imovine da su bili implementirani. Isto tako, na njezin prijedlog Skupština USK-a je usvojila REZOLUCIJU O AGROKOMERCU (12.05.2010.) i obvezala Vladu USK-a za njeno provođenje.
Načelno je bosansko-hercegovačka politička scena suosjećala sa sudbinom Agrokomerca i njenih dioničara i istovremeno nastavljala sa uništavanjem imovine, zaduživanjem firme i daljnjom agonijom ovog poduzeća.
Činjenica je da SDA nikad nije prihvatila politički poraz na prostoru Velike Kladuše i dijela općine Cazin u vidu masovnog istupanja članova ove stranke na samom početku rata i otvorenog suprostavljanja uplitanju vjere u politiku. Iz generacije u generaciju su prenosili taj gorak okus gubitka i javne osude njihove politike koja je dovela „muslimanski korpus“ na rub bijede i siromaštva. Na nesreću naroda kojeg predstavljaju oni nikad nisu učinili „korak naprijed“ u razvoju sebe kao pojedinca već su ostali na nivou bogaćenja malog broja odabranih porodica i stvaranja velikog broja podanika.
Ni nakon nekoliko urgencija Doma za ljudska prava ništa se nije promijenilo. Naložena međunarodna revizija i odabrana revizorska kuća „Deloitte&Touche Prag“ pretvorila se u domaću reviziju i revizorsku kuću „ Deloitte&Touche“ d.o.o. Sarajevo koja je po završetku izrade Izvještaja, Vladi Federacije BiH dostavila prateći dopis u kojem se navodi slijedeće: „ Naše procedure ne predstavljaju reviziju financijskih izvještaja i samim tim ne predstavljaju ni revizorsko mišljenje niti bilo kakvu formu sigurnosti. Mi ne pružamo nikakve sigurnosti vezano za dovoljnost ovih procedura za vaše potrebe.“ (dopis od 28.11.2003.)
Prema tom financijskom Izvještaju koji prema ocjeni onih koji su ga izradili nije konačan, dioničari su nesporno vlasnici 9,76 % što je 2003. godine iznosilo preko 36 miliona KM!!!!
Stavka neraspoređenog kapitala u iznosu od preko 3 miliona KM je bila predmet proizvoljne raspodjele koju je po odluci Nadzornog odbora (po nalogu Vlade Federacije BiH) uradila komisija u sastavu 3 zaposlenika Agrokomerca!!!!
S vremenom, Agrokomerc je postao poligon zapošljavanja SDA-ove djece i kadrova koji su u ovoj desetljećima blokiranoj firmi, odrađivali pripravnički staž, zasnovali radni odnos i vodili se kao zaposlenici kako bi imali radni staž i sva prava koja proističu iz radnog odnosa.
Danas, nakon 20 godina, ti „kadrovi“ su postali dioničari Agrokomerca za iznos „fiktivnih“ potraživanja, upisani na jednu ili više nekretnina Agrokomerca ili s dodijeljenim stanovima dok pravi dioničari, graditelji Agrokomerca NEMAJU NIŠTA. Mnogi, kao Fikret Abdić, nisu ostvarili ni pravo na mirovinu pod „praznom“ izlikom kako im nije uplaćen radni staž.
Da je istinita tvrdnja o neuplaćenom radnom stažu onda bi i radnici u obrazovanju za taj period imali neuplaćen radni staž jer je činjenica da su radnici Agrokomerca u to vrijeme činili 80% ukupno zaposlenih radnika na Općini i da je SIZ za obrazovanje bio direktno na Budžetu Općine.
Isto tako, Službe na USK-u su radnicima izdavali potvrde o radnom stažu na kojima je pisalo „kako zbog uništene dokumentacije u ratu nemaju podataka o izvršenim uplatama“!
Pod tim „paušalnim“ obrazloženjem na hiljade radnika Agrokomerca je ostalo bez prava na mirovinu.
Javnosti je poznato da su direktori Agrokomerca imenovani od Vlade Federacije BiH – samozvanog vlasnika Agrokomerca. Manje je poznato da su ti direktori zadužili Agrokomerc raznim posudbama i uglavnom „fiktivnim“ potraživanjima od strane firmi čiji su vlasnici bili SDA-ovi kadrovi, većinom istaknuti političari.
Svi maloprodajni objekti Agrokomerca kako u Velikoj Kladuši tako i u ostalim dijelovima BiH prodani su u „procesu male privatizacije“. Prodani su u vremenu dok je na snazi bila Odluka Doma za ljudska prava o zabrani prodaje imovine! Prodani su, a da SUVLASNICI – dioničari nisu dali suglasnost. Prodani su, a da SUVLASNICI – dioničari iz prodaje objekata nisu isplaćeni.
Na svim objektima upisana su ZALOŽNA PRAVA, a da dioničari kao SUVLASNICI nisu dali suglasnost.
Notari su ovjeravali Ugovore bez utvrđivanja valjanosti potpisnika Ugovora – direktori firme nisu bili registrirani u Sudu, bez utvrđivanja vlasnika nekretnina na koje se upisuje HIPOTEKA, bez suglasnosti Nadzornog odbora, kao što ni Općinski sud u Velikoj Kladuši nije utvrđivao valjanost takvih Ugovora i upisa na nepokretnostima.
Svjesni kriminala kojeg čine i činjenice da zbog Zakona koji su na snazi ne mogu sve provesti kako su zamislili, išli su na izmjene i dopune zakona, a sve u cilju da OZAKONE nezakonite radnje koje su činili.
Jedan takav slučaj „uštimavanja“ u zakonske okvire natjerao ih je da formiraju „PANDAM UDRUŽENJE“ – Udruženje zaposlenih dioničara, čiji je osnovni cilj bio da dokažu da je Agrokomerc 100% državni i da se nitko od naših „savjesnih“ političara, i novinara ne upita „kakvi su onda oni dioničari“?!
Njihovim pečatom su radnicima Agrokomerca davane POTVRDE na listu papira o visini dionica kojima raspolažu ali ne iz knjige dioničara koja je 1991. godine pohranjena u Sudu u Bihaću već NOVE KNJIGE dioničara koju je kreirala Vlada Federacije preko svojih izvršitelja u Velikoj Kladuši.
Radi podsjećanja javnosti navest ćemo samo jedan detalj, a tiče se jednog od vjerovnika upisanih na Prehrambenoj industriji. Radi se o tvrtki Lijanović, odnosno o pozajmici od 500.000 KM koju su Lijanovići isplatili u GOTOVINI – NA RUKE tadašnjem direktoru Muji Milaku, inače istaknutom kadru SDA. Mujo Milak je tu pozajmicu „navodno“ položio na BLAGAJNU Agrokomerca 6 mjeseci nakon što je istu primio, a kao garanciju povrata upisao založno pravo na Prehrambenoj industriji.
Mujo Milak i 500. 000 KM pozajmice nije nikad prošlo kroz žiro-račun Agrokomerca jer su u trenutku posudbe svi računi Agrokomerca bili BLOKIRANI.
Vlada Federacije BiH je radila tako da je primala gotovinu, trošila je kako je htjela, nikom nije pravdala troškove niti Odluke o zaduživanju već je „dijelila“ ugovore o založnom pravu nadajući se kako će protekom vremena sve pasti u zaborav i kako će nam jednog dana pričati o Europi, Agendi za BiH, borbi protiv kriminala i korupcije.
Naknade menadžmentu Agrokomerca, članovima Nadzornog odbora, čelnicima Sindikata isplaćivane su GOTOVINOM u vidu akontacija. Gotovina se skupljala prodajom zdrave čelične konnstrukcije peradarskih farmi, opreme, mašina, vozila, pokrova od profiliranih limova, najamnina, prodaje opreme, proizvoda i dr. Sve je to Vlada Federacije BiH osmislila, realizirala, ozakonila. Danas ti isti ljudi koji već desetljećima primaju akontacije vode se kao vjerovnici s potraživanjima za neisplaćene plaće. Koliko? To nitko osim njih ne zna.
Radi podsjećanja bosansko-hercegovačke javnosti naglašavamo kako se bilansi i završni računi Agrokomerca uopće ne rade, kako poduzeća koja su uglavnom iz Sarajeva dolazila u Veliku Kladušu i pokretala proizvodnju su koristila radnike Agrokomerca bez da su ih primili kod sebe u radni odnos već su im isplaćivali naknade u gotovini, a u Agrokomercu su ostajale obaveze za mirovinsko i zdravstveno kao i za netto iznos plaća. Rijetke su one firme koje su privremeno zaposlile radnike u svoje podružnice – što znači da su svi porezi i prirezi od zapošljavanja odlazili van Velike Kladuše ali i to je bio dio plana kako bi se izvršio prekid radnog odnosa i izgubilo pravo na otpremninu i učešće u vlasništvu.Ono što je zajedničko svim korisnicima imovine Agrokomerca jeste odvoženje opreme, devastacija objekata i neplaćeni računi za vodu, struju i odvoz smeća.
Radi podsjećanja bosansko-hercegovačke javnosti navodimo slučaj „Carinskog terminala“ od 2005.-2012. godine bez potpisanog Ugovora s Upravom za indirektno oprezivanje i bez uplaćivanja 30% prihoda u državnu blagajnu. Sav prihod u iznosu od približno 1,5 miliona KM je naplaćen u gotovini i potrošen bez nadzora. Danas je to potraživanje predmet ovrhe nad Prehrambenom industrijom.
Nakon što je završeno ročište i treća prodaja „Prehrambene industrije“ javljaju se kao „prosvijetljeni“ pojedini mediji u službi vladajućih pokušavajući razviti tezu kako je to dobro za Veliku Kladušu i njene građane.
Samo nedobronamjerni ljudi mogu tvrditi da je ovakav čin dobar za Veliku Kladušu i njene građane.
Samo nedobronamjerni ljudi mogu prešutati da su dioničari uspjeli pred Europskim sudom za ljudska prava u Strazburu i tumačiti tu presudu kao nešto što nema veze sa BiH.
Samo nedobronamjerni ljudi mogu zanemariti vapaj 27.000 ljudi za spas svog minulog rada i želju da po treći put iz pepela podignu firmu koja je njihovom kraju donijela standard ravan onom kojeg danas imaju radnici u zemljama EU.
Laburistička stranka BiH osuđuje, ne samo čin treće prodaje Prehrambene industrije Agrokomerca u Polju, već sve pobrojane radnje Vlade Federacije BiH.
Inzistiraćemo na Reviziji privatizacije i unatoč činjenici da Vlada Federacije čini sve kako do tog procesa ne bi došlo.
Velika Kladuša, 29.01.2016.godine.