“Kladušu su zaboravili oni kojima su Kladuščani najviše pomogli”
Ne postoji u Bosni i Hercegovini grad, mjesto i stanovnici o kojima je više izrečeno, napisano i izvedeno laži od 1993.godine do danas.
Svojevrsno nadmetanje u količini prosutih uvreda na račun jednog naroda zasigurno će ostati zabilježeno i zapamćeno kao jedinstven primjer institucionalnog širenja mržnje pod pokroviteljstvom vlasti.
Kao što za sve događaje i povijesne činjenice postoje svjedočenja direktnih učesnika tog vremena, svakako bi bilo zanimljivo potražiti 5.698 osoba ili njihovih potomaka koji su tokom 1992. godine izbjegli s općina tadašnjeg Bihaćkog okruga, Sanskog Mosta, Bosanske Krupe i Bihaća u Veliku Kladušu. Taj broj je bio daleko veći obzirom na činjenicu da su se mnogi smještali kod rodbine i prijatelja bez prethodne registracije u Crvenom križu.
Zvuči nevjerojatno da je gotovo 6.000 ljudi dobilo u Velikoj Kladuši smještaj, hranu, utočište i svu pomoć koju čovjek čovjeku može dati u nevolji i da još nitko od tih istih ljudi zvanično nije istupio i demantirao bljuvotine i laži izrečene na račun Kladuščana.
Postavlja se pitanje: Kakav to čovjek moraš biti da zaboraviš onog tko ti je pomogao u nevolji? Da zaboraviš onog iz čijeg doma si krenuo prema zemljama EU i Skandinaviji gdje je 90% njih izgradilo svoj “drugi” dom?
Dolaze li ti ljudi u rodni kraj i čuju li sve ono što se desetljećima montira, laže i projicira Velikoj Kladuši i Agrokomercu na čiji račun su, kao i mnogi drugi, mjesecima živjeli?
Kladuščani su protjerani sa svog ognjišta, opljačkani, maltretirani, zlostavljani jer su se usudili biti ono što jesu u vremenu kad nitko ni sa kim nije mogao naći ništa zajedničko.
Dana, 09.03.2022.
Elvira Abdić Jelenović, predsjednica Laburista BIH