Elvira Abdić Jelenović: DUHOVI PROŠLOSTI PRIJETNJA BUDUĆNOSTI

Reagiranje na intervju s Raifom Dizdarevićem objavljen, 01.04.2017. u oslobođenje.ba

U posljednje vrijeme intenzivno se radi na rehabilitaciji ličnosti i ljudi zaboravljenih od političkih elita BiH, pri tom ne birajući trenutak, riječi ni sredstva na putu ka tom cilju. Raspadom Jugoslavije stasale su nove političke partije čije je sjeme već niklo u vremenu nakon smrti Josipa Broza Tita. Iako o tom vremenu malo možemo pročitati ali imamo privilegiju da se možemo prisjećati, analizirati ono i ovo vrijeme, pa i ljude koji su direktno ili indirektno utjecali na naše živote.

U nastojanju da isprave višedecenijsku grešku, ako se to može nazvati greškom, prema ljudima koji su odigrali veliku i značajnu ulogu u izgradnji našeg društva, nacije, dostojanstva, oni isti što su nas gurnuli u sunovrat progovaraju, vjerojatno nošeni onim istim motivima i interesima koji su ih nosili i tih 80-tih godina.

Neki događaji vam se bez obzira na tijek godina urežu u pamćenje, u srce, u vaše biće i vjerojatno odredi vaš život u smjeru kojim niste planirali koračati. Tako se i ja još živo sjećam svih onih medijskih nastupa, tada najutjecajnijih ljudi bosansko-hercegovačke politike, jugoslavenske politike i ono što bi rekli „laži i ucjena“.

Ne treba posebno podsjećati da policijska i medijska hajka koja je bila uvertira, pa i srž afere Agrokomerc nije bila ništa drugo do obračun POLITIČKIH DRUGOVA u borbi za vlast.

Obzirom da sam nakon toliko godina, zahvaljujući kazivanjima Raifa Dizdarevića, saznala tko je s čim i s kim upravljao i vršio nadzor, očekujem da bih u narednom broju Oslobođenja morala dobiti odgovor na pitanja: Zašto sam s 20 godina ostala bez putne isprave? Zašto sam bila izložena ispitivanju od strane državne bezbjednosti? Zašto su nam u više navrata pretresali kuću, uzimali i zauvijek otuđili naše osobne stvari? Zašto su nas pratili, dežurali pred našom kućom, stanom, fakultetom, motrili svaki naš korak, privodili ljude koji su nam dolazili u posjet, slali nam razne likove i nastojali povezati s nekim strukturama izvan Jugoslavije koje sam teško ,s 20 godina života, mogla razumjeti? Zašto je moj brat sa 16 godina noćio u policijskoj postaji, ispitivan od pripadnika državne bezbjednosti? Zašto je naš stric obješen u dvorištu obiteljske kuće u kojoj su bila njegova djeca u dobi od 13 i 10 godina? Zašto je od strane državne bezbjednosti zabranjena obdukcija koju je obitelj zahtijevala? Zašto je moj otac proveo 26 mjeseci u zatvoru u Bihaću pod prijetnjom smrtne kazne? Zašto se ignorira činjenica da je Fikret Abdić u vrijeme hapšenja bio savezni poslanik u Skupštini Jugoslavije i da mu je oduzet imunitet bez da su ga i pozvali na sjednicu? Zašto je u Velikoj Kladuši 1987.godine uveden „policijski sat“? Zašto nakon presude u Bihaću 1989.godine, kojom su kako ih naziva Raif Dizadrević „utisci o lopovluku u Agrokomercu“ pali u vodu, isti nije javno istupio i izvinuo se građanima Velike Kladuše za teške optužbe koje su iznijeli i koje danas iznose?

Zašto nisu progovorili o svojim ambicijama i o onom tko je sve morao stradati da bi u tom uspjeli?

Zašto nisu obznanili imena direktora velikih kombinata koje su progonili, kojima su sudili, o mjerama koje su predlagali?

Zašto nakon 30 godina, po nalog „drugova“ vode „obračun“ ,ne više s Fikretom Abdićem, već s nama, Kladuščanima?

Naravno, pitam se već duže vrijeme gdje su bili svih ovih godina?

Gdje su bili dok su vjetrovi nacionalizma harali Bosnom i Hercegovinom? Da li su sve ove godine tražili krivca za svoje šutnje, za svoj mir, za svoje vrijeme koje su priželjkivali svojoj djeci i unučadi? Pritom mislim na „drugove“ koji su štiteći svoje potomke, tuđe potomke ostavili da ginu, tuđe potomke ostavili da se bore za vrijednosti koji su zahvaljujući šutnji „drugova“ nestale.

Ne podcjenjujem pravo svakog da odlučuje o svojoj sudbini, pa i da prešuti istine radi trenutnog mira ili radi činjenice da zbog vlastitih strahova moraju opraštati ono što se oprostiti ne može, ali ne dopuštam da nam se uzima pravo na slobodu gradnje razorenog bosansko-hercegovačkog društva i da nas na tako perfidan način želi ušutkati i obezvrijediti.

Ostavila sam sebi pravo da analiziram stvari i događaje koji su zahvaljujući pomračenim umovima učinili da se sve teže raspoznaje čast, prijateljstvo, odanost, vjera, ustrajnost i dosljednost.

Nebitni su razlozi zbog kojih će pojedinci staviti obraz pod đon i odglumiti kako osjećaju da je došlo do promjene. Ali je bitna činjenica da selektivnim sjećanjima i iznošenjima pojedinih događaja u javnosti ostaje dojam da se u Velikoj Kladuši dogodilo nešto što je skupo stajalo BiH, aludirajući na postojeće stanje koje je isključivo produkt prijeratne i poslijeratne politike njenih istaknutih političara. Rabeći riječ „lopovluk“, pa i kroz sjećanja, Raif Dizdarević minimizira značaj i ulogu domicilnog stanovništva u razvoju našeg kraja, podcjenjuje i ponižava nas kao ljude.

Zaboravlja da nakon što je, kako kaže, „predvidio megalomaniju Fikreta Abdića“ i nakon što je „stekao utisak da je stanje loše“, pa je tragom tog utiska došlo do afere Agrokomerc i suđenja u kojem su bespotrebno stradali ljudi, dogodilo puštanje Fikreta Abdića iz zatvora, pobijena optužnica o mjenicama, neviđena radost naroda u čije ime i za čije ime su mu sudili i naposljetku, milion i četrdeset pet tisuća glasova tog istog naroda na prvim višestranačkim izborima u BiH.

Obzirom da je „narod“ u više navrata svoje rekao, logično je da pitam:

Što znače vaše bilješke i dokumentacije sad već uništenim ljudskim sudbinama?

Što kome u Bosni i Hercegovini znači vaše sjećanje kad su Sudovi i fakta pokazali da niste bili u pravu?

I, naposljetku, za koga i zbog koga, s odmakom od toliko godina, pišete i govorite o stvarima koje ne razumijete kao što ih niste razumjeli ni onda kada ste dopustili da se na temelju vaših utisaka uništi jedan kraj?

Velika Kladuša, 02.04.2017.