BIH – ZEMLJA IZ KOJE LJUDI ODLAZE, ODLAZE, ODLAZE…

Priznati da je Bosna i Hercegovina zemlja koju milioni ljudi nose u srcu i iz koje ih isto toliko odlazi, planira otići ili su već otišli, nije lako. Složit ćemo se svi, da to nikad nije tema političkih debata, pregovora, dogovora, pa i rasprava u cilju zaustavljanja procesa ali i izrade programa povratka ili sad još potrebnijeg programa ostanka.

Poražavajuća je činjenica da BiH nema evidenciju izbjeglih, raseljenih, iseljenih i prognanih osoba i da nitko zbog tog nije zabrinut.

„Povratak izbjeglih i raseljenih“ je priča kojom nas zavaravaju kako se nešto radi na ispravku nepravde u kojoj je veliki broj ljudi bez razloga stradao, a u suštini je to paravan za trošenje novaca kojih je BiH dobila za ove namjene, a koji su u velikoj mjeri završili u džepovima političke elite. Raspodjelom po nacionalnom ključu, diskriminirani su svi oni koji su stradali, a neizjašnjavaju se kao jedan od tri naroda. Dobar primjer diskriminacije koju nitko od onih koji žive u BiH ne primjećuje, a nimalo različit od uskraćivanja prava na izbor. Ali ni zbog tog nitko nije zabrinut.

Stekao se dojam kako je obnova kuće, škole, ambulante ili vjerskog objekta dovoljno za povratak ali nema povratne analize stanja zbog koje, također, nitko nije zabrinut.

Ne treba posebno tumačiti što sve to znači jednom povratniku kad nema radno mjesto?! Što znači napustiti socijalnu sigurnost i zamjeniti je za ovo što danas imamo u zdravstvu ili napustiti posao i zamjeniti ga beskonačnom neizvjesnošću?!

Tamo, daleko preko granice, ljudi znaju da se od ljubavi prema domovini ne živi i da to ekskluzivno pravo imaju samo oni koji 20 godina vladaju bijedom, siromaštvom i nezaposlenošću.

Upravo su oni ti koji slatko izgovaraju riječ „dijaspora“, u zadnje vrijeme sve više, ali ne iz brige i ljubavi već iz provjerenog recepta povlačenja novaca i financijskog iscrpljivanja koje smo imali priliku gledati tokom rata ali i svih ovih godina poslije.

Nije tajna da su visoki dužnosnici SDA u samom jeku rata primali novac u vrećama, diplomatskim putovnicama obilazili naše građane u evropskim zemljama i koristeći tragediju velikog broja ljudi, skupljali novac za „navodnu“ pomoć stradalima. Nisu smatrali da imaju obavezu da vode evidenciju o tome.

Ali i bez evidencije možemo slobodno zaključiti da je nakon proteklog rata narod osiromašio, ostao bez ognjišta, bez ušteđevine, bez imovine i što je još gore ostao bez svojih najdražih. Međutim, tadašnji – sadašnji političari su odlično prošli.

Njima je jednostavno krenulo! Dobili su stanove, kuće, firme… uglavnom, imovinu onih koji su protjerani. Dobili su državu i u njoj napaćen narod. Fokusirali su se na imovinu i najednom postali „faktori“ u društvu kupujući ono što nisu imali, najčešće diplome i status. Kako nikad nisu ništa stvarali zaključili su da je najbolje da poučavaju one koji bi trebali stvarati, pa su, gdje god su mogli, otvorili univerzitet i konstantno provodili kampanju „kako nam trebaju obrazovani ljudi“.

Nakon 20 godina, dobili smo puno obrazovanih ljudi koji su uglavnom nezaposleni. Nezaposleni ali uvjereni da je „politika“ ta koja zapošljava i da su „politički moćnici“ ti koji određuju razinu napredovanja svakog od zaposlenih.

Stvarnost je pokazala da je to tako. Pokazala nam je da su mnogi prvo radno iskustvo stekli u poslaničkim klupama ili kao direktori javnih poduzeća i ustanova ili su preko noći dobili status državnog službenika ili namještenika, uvjereni da su to zaslužili svojim rođenjem i postojanjem. Kako je bilo dovoljno da budu nečija djeca, rođaci, kumovi ili prijatelji, na znanje, stručnost i sposobnost niko nije obraćao pažnju. Na kraju smo dobili „izopačen“ sistem u kojem ništa osim budžetske plaće ne funkcionira, pa nam administracija iz dana u dan, od izbora do izbora, od većine do većine raste. Dobili smo Državu u kojoj su postavljene granice za sve i postali smo robovi neznanja i primitivizma koji vlada već 20 godina.

Dug period u razvoju jednog čovjeka!

Sad kad smo na dnu opet se priziva dijaspora. Pod krinkom brige za gospodarstvo koje i danas pljačkaju „političke elite“ nam pokušavaju zatvoriti oči pred stravičnom spoznajom:

* Da su oduvijek radili na iseljavanju građana BiH!!!

Oni su duboko svjesni da ovo što čine nije dobro. Uporedo s prizivanjem kapitala iz dijaspore, „politička elita“ svoj kapital iznosi iz BiH. Dok Država tone u bijedu i siromaštvo, oni kupuju nekretnine u EU zemljama, ulažu u fondove i dionice, povećavaju iznose ušteđevine za njihovu djecu koju školuju, uglavnom, vani, a ne na univerzitetima u kojima poučavaju.

Da bi skrenulu pažnju sa sebe, proizvode afere, pokreću istražne postupke koji nezavršavaju presudama već zastarom.

Zaokupljeni sobom, patološki opterećeni uspješnim i sposobnim ljudiima i željom da omalovaže svaki pozitivan korak izvan njihovog djelokruga, ne primjećuju da samo „kradu“ tuđe ideje kako bi imali temu za priču, ne shvatajući da ideja kao ideja ne znači ništa ako se neće raditi na njenoj realizaciiji.

Velika Kladuša je najveća žrtva takve politike i takvih „političkih elita“. Pod plaštom šutnje kompletnog BiH puka protjeran je, opljačkan i osiromašen jedan narod kojeg i 20 godina nakon rata pokušavaju pretvoriti u robove. Zašto?

Zato jer im kvarimo ustaljeni ritam pljačke i nedamo da padne u zaborav.

                                                                                                                    Elvira Abdić Jelenović

Velika Kladuša, 16.05.2015.