Najveći mit u BiH -Transparentno i efikasno pravosuđe u službi građana
Nepovjerenje u pravosuđe Bosne i Hercegovine je odavno doseglo razinu s koje je teško za
očekivati da će se stanje popraviti na bolje.
Poslijeratni kriminal, korupcija, privatizacijska pljačka i opća otimačina privatne imovine nisu
bili predmet istražnih radnji pravosudnih tijela ali sve i da jesu poslijeratni političari ( i danas
aktivni ) su kreirali zakone u kojima nisu sadržane kaznene odredbe tako da nitko nije nizašto
odgovarao.
Jednostavnim jezikom rečeno, „ vlasti u BiH su predlaganjem i usvajanjem nakaradnih
zakona svjesno uništili, opustošili, osiromašili državu i omogućili legalizaciju pljačke narodne
imovine“.
U tako stvorenom ambijentu odrasle su generacije kojima je normalno ako nešto nemaš da
to ukradeš. Krađa je usvojena kao društveno prihvatljiva pojava i što su ljudi u krađi okretniji,
sposobniji, vještiji to se njihovo bogatstvo sve više isticalo bilo skupocjenim automobilima,
brojnim nekretninama, vlasničkim udjelima, skupocjenim predmetima ……
S vremenom su apetiti rasli, broj počinioca krivičnih djela se povećavao, raznolikost krivičnih
djela postojala je sve veća uz neizostavnu pomoć i podršku upravo onih koji su imenovani i
plaćeni da sankcioniraju kršitelje.
Danas svjedočimo sprezi zakonodavne, izvršne i sudske vlasti u negiranju, nečinjenju i
toleriranju kriminala svjetskih razmjera.
U svakom dijelu Bosne i Hercegovine postoji ogledni primjer „sprege“ pod čijim okriljem su
uništeni proizvodni resursi, prirodni potencijali, društvene i ljudske vrijednosti. U ovoj „istini“
nevažan je nacionalni predznak, nevažno je vrijeme činjenja, važni su počinitelji krivičnih
djela i njihovi pokrovitelji.
Oni su pokradenim vrijednostima „kupili“ društveni položaj u strukturi koja se njihovim
poimanjem stvari, života i funkcioniranja države čini ispravnim.
Uz objektivan nedostatak znanja, vještački stvoreni autoriteti predstavljaju ozbiljnu prijetnju
nužnim reformama među kojima je i reforma pravosuđa.
U takvim okolnostima neophodno je ponavljati i isticati definicije krivičnih dijela kako bi ih
javnost vidjela, osudila, prezirala.
Uostalom, zaštita javnog interesa nije samo obveza „savjesnih“ izabranih zvaničnika već svih
građana.
Elvira Abdić Jelenović