Kako je SDA uskraćivao„autonomašima“ osnovna ljudska prava
Zaštita ljudskih prava ne predstavlja samo obavezu poštivanja Ustava, nego je i temelj Daytonskog sporazuma i glavni preduslov za dugotrajni mir u zemlji. Istinski demokratsko društvo podrazumijeva razvijenu kulturu poštivanja ljudskih prava i vladavinu prava.
Razdoblje iza nas, u kojem aktivno djeluje institucija Ombudsmena dovoljno je dugo da se na osnovu stečenih iskustava može dati ocjena da u našoj zemlji još nisu ispunjeni uslovi koji bi doveli do učinkovite zaštite ljudskih prava. Isti podatak navodi se i 1999. godine u Izvješću o stanju ljudskih prava u FBIH, a svjedoci smo da se stanje nije znatno poboljšalo ni nakon više od 20 godina.
U Izvješću o stanju ljudskih prava u FBIH iz 1999. godine stoji: „ Na području Unsko-sanskoga kantona, posebno u općinama Cazin i Velika Kladuša prisutna je netrpeljivost između pripadnika političkih stranaka, koja potječe iz vremena nedavnih ratnih sukoba. Vladajuća SDA, koja je nadmoćnija i u Skupštini ovog kantona, uskraćuje elementarna prava pripadnicima Demokratske narodne zajednice, koja je legalna politička partija. Žrtve takve politike su građani koji nisu pripadnici SDA, jer im se onemogućava zaposlenje i povrat stanova i nekretnina čiji su vlasnici. Diskriminacija pri zapošljavanju po osnovi političke pripadnosti sve je izraženija i u prosvjetnim ustanovama, u kojima se primaju ljudi bez potrebne stručne spreme, samo zato jer su pripadnici SDA.“
Da su svi oni koji su podržavali djelo Fikreta Abdića bili ugnjetavani od strane vladajuće većine dokazuje još jedan podatak iz istog izvješća, koji kaže: „ Na području Cazina i Velike Kladuše policija i dalje djeluje kao sredstvo vladajuće stranke, provodeći politiku zastrašivanja građana koji su članovi DNZ-a. Mnoga ubojstva nakon rata još uvijek nisu razrješena. Sve to obeshrabruje povratak, a one koji su se vratili prisiljava na masovni odlazak sa ovih prostora. Uz to su česta i nezakonska policijska privođenja pripadnika DNZ-a. Svima njima se inputira autonomaštvo, i po toj su osnovi oni žrtve diskriminacije, ne samo u procesu povratka, nego i pri upošljavanju i otpuštanju s posla. „
U matičnom uredu u Velikoj Kladuši odbijen je upis novorođenog djeteta pod imenom Fikret. Dijete koje nije imalo vlastito ime, bilo je staro više od dva mjeseca kada se otac obratio Ombudsmanu, nakon čije je intervencije mjerodavno tijelo 1999. godine dalo uputu za naknadni upis.
U Izvještaju se također navodi i to da je u Velikoj Kladuši bio prisutan dikriminatoran rad i pojedinih humanitarnih organizacija koje su izdašno pomagale djecu bez roditelja – jetime, ali isključivo djecu poginulih pripadnika Armije BIH. Isti je problem i sa zahtjevima za stipendije prilikom školovanja. Djeca „autonomaša“ su odbijana s neprihvatljivim obrazloženjem da su djeca agresora.
Zbog svega navedenog, već godinama se stvara niz prepreka psihološke prirode, koje upućuju na planiranu diskriminaciju manjina i političkih neistomišljenika. Svjedoci smo slučajeva u kojima mediji i brojne lokalne vjerske vođe naklonjene politici „prefinjenim“ jezikom mržnje i netolerancije javno stvaraju ozračje isključivosti, u kojoj nema mjesta za pomirenje.
Dokle god je tako, povjerenja i pomirenja, nažalost, neće biti, a ono je prijeko potrebno ako želimo krenuti korak dalje i stvoriti funkcionalno društvo na temeljima demokratije.
