KAD NEZNANJE I PRIMITIVIZAM ZAVLADAJU
Zanimljiv kraj godine, protekli mjeseci još zanimljiviji. Da bi se bilo što reklo o proteklom vremenu bitno je naglasiti da je u BiH „narod“ jedno, a „izabrani dužnosnici“ nešto sasvim drugo. U prijevodu, ono što „narod“ želi, misli i treba nema nikakve veze s onim što „izabrani dužnosnici“ planiraju, zagovaraju i provode. Predmet izučavanja bi trebala biti brzina transformacije ( deformacije) „običnog građanina“ do „izabranog dužnosnika“.Tu tvrdnju najbolje oslikava činjenica da ni nakon godinu dana od Izbora nemamo vlast ili imamo vlast za koju nam, uopće, nisu trebali izbori. Oslikava je i svakodnevna predstava u vidu smjena, novih imenovanja, promijena koalicionih partnera, međusobnih uvreda, etiketa, optuživanja. Jednostavno, vlast i oni koji na bilo koji način participiraju u njoj bave se sami sa sobom. Uz to ne vide da su oni ti koji moraju i trebaju iznalaziti rješenja za bolje sutra koje su nam najavljivali.
Važno je da smo afera imali na pretek. Odjednom kao svi nešto rade, istražuju, iskorjenjuju, privode, izuzimaju i uglavnom ostaje na tome. Možda bi narod povjerovao da se, napokon, počelo s procesuiranjem kriminalnih radnji da sve te istrage ne idu obrnutim redom. Ne možemo se oteti istini da su u procesuiranju preskočene decenije privatizacijske pljačke i da predmeti iz tog vremena još nisu rješeni.
Ćutke smo pretvoreni u „migrantski centar“ služeći tako „izabranim dužnosnicima“ u sanaciji budžetskih rupa, financiranju njima bliskih udruženja ili pak implementaciji dogovora s kojima nismo upoznati. Zaključili smo kako smo jedina zemlja koja voli nepogode svake vrste jer je to savršen alibi za kršenje zakona i donošenja odluka koje je teško kontrolirati.
Napuštena sela, uništena ekonomija, obespravljeni radnici su samo teme o kojima „izabrani dužnosnici“ ponekad progovore, najčešće u „kafani“ ali ništa ne čine da to promijene. Konstantno nečinjenje dovelo je do svojevrsne agonije, otuđenosti, opće pasivnosti i nedostatka ozbiljnih politika kao preduvjeta za izradu konkretnih programa i projekata. Nerad je postao društveno prihvatljiv, a jedino mjerilo uspješnosti novac.
Da su sve ljudske vrijednosti zanemarene, uništene, obezvrijeđene govori kroničan nedostatak vizije ekonomskog, političkog, kulturnog, društvenog i javnog života.Nepostoji ništa što bi bilo zajednička nit za koju bi se uhvatili i bar pokušali graditi društvo u kojem generacije žele ostati.
Kolektivnu depresiju sustigla je kolektivna tuga za vlastitim domom, tuga onih koji su morali otići da bi preživjeli, starih i nemoćnih koji su ostali.
S vremenom se ljudi prestanu čuditi titulama bez portfelja, piscima bez osnovnog znanja jezika, velikim direktorima s nekoliko mjeseci radnog staža i slično. S vremenom se naviknu na svašta jer odjednom spoznamo da je previše onih koji samo savjetuju, analiziraju, kritiziraju, a premalo onih koji znaju, hoće i mogu mijenjati okruženje i stanje u kojem se nalazimo.
Postalo je preteško pomjeriti ljude iz njihove zone ugode u kojoj su plaće ravne onima u razvijenim zemljama EU, vrijeme provedeno na poslu minimalno, rezultati neznatni ili nikakvi. Možemo zaključiti da je ova zemlja ostala bez kadrova, bez poduzetničkih mozgova, bez pokretača, osuđena na milost i nemilost „izabranih dužnosnika“ iz mandata u mandat, s funkcije na funkciju, opijeni slavom, prividnom moći i lažnim autoritetom, izgubljeni u svijetu koji prirodno nije njihov ali u svom neznanju odlučni da sve što je vrijedno pretvore u ništa.
Tako to biva kad neznanje i primitivizam zavlada, a pamet utihne.
LABURISTI BIH
Elvira Abdić Jelenović, mag.ing.aedif.
Velika Kladuša, 22.12.2019.