ELMA ĐOGIĆ: OD AGROKOMERCA DO ŽELJEZARE ZENICA
OD AGROKOMERCA DO ŽELJEZARE ZENICA
POLITIKA KOJA PRVO UNIŠTI — PA ONDA “SPAŠAVA”
Politički sistem u Federaciji Bosne i Hercegovine već godinama pokazuje isti obrazac djelovanja kada je riječ o velikim privrednim sistemima i industrijskim gigantima koji dolaze u stanje ozbiljne finansijske i organizacione krize.
Umjesto dugoročnih ekonomskih politika, stručnog upravljanja, stvaranja stabilnog poslovnog okruženja i savremenog reagovanja institucija, vlast najčešće dopušta da problemi godinama rastu, da se proizvodnja urušava, da dugovi postanu neodrživi i da preduzeća dođu pred potpuni kolaps, nakon što se u politički osjetljivim momentima, posebno u izbornim godinama, umjesto proizvodnje, nude posebna ekonomska rješenja koja se predstavljaju kao lex specialis.
Takav politički model bio je vidljiv u 2014. godini, kada je neposredno pred Opće izbore u BiH, donesen Zakon o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji BiH, za vrijeme mandata premijera Federacije BiH Nermina Nikšića i Vlade predvođene SDP-om BiH uz prećutnu podršku SDA stranke.
Taj zakon javnosti predstavljen je kao sistemsko rješenje za oporavak posrnulih preduzeća kroz reprogramiranje dugova, odgodu izvršenja obaveza i stvaranje uslova za nastavak poslovanja i očuvanje radnih mjesta. Međutim, više od deset godina kasnije postavlja se pitanje stvarnih efekata takvog zakonskog rješenja i njegove praktične primjene.
Jedan od najznačajnijih primjera upravo je Agrokomerc iz Velike Kladuše, preduzeće koje je bilo obuhvaćeno finansijskom konsolidacijom i odlukama Vlade Federacije BiH, a koje je nekada predstavljalo jedan od najvećih privrednih sistema na prostoru bivše Jugoslavije. Uprkos posebnim zakonskim mehanizmima i političkim obećanjima o stabilizaciji i oporavku, Agrokomerc danas ne predstavlja ni približno privredni sistem kakav je nekada bio. Proizvodnja je ugašena, hiljade radnih mjesta su nestale, značajan dio imovine je rasprodan ili devastiran, a čitava regija ostala je bez ekonomskog oslonca koji je decenijama bio ključ razvoja.
Upravo zbog toga opravdano je postaviti pitanje da li su finansijska konsolidacija i slična posebna zakonska rješenja zaista bila instrument stvarnog ekonomskog oporavka ili služila prvenstveno za odgađanje posljedica lošeg upravljanja i stvaranje privida institucionalnog djelovanja u politički osjetljivim trenucima. Problem ovakvih zakonskih modela jeste što oni često ne rješavaju uzroke propasti poduzeća, nego se fokusiraju na kratkoročno administrativno i finansijsko “zamrzavanje” problema bez stvaranja realnih pretpostavki za dugoročni oporavak proizvodnje, tržišnu održivost i razvoj.
OD “FINANSIJSKE KONSOLIDACIJE” DO VANREDNE UPRAVE U ŽELJEZARI ZENICA — ISTI POLITIČKI MODEL U NOVOJ IZBORNOJ GODINI
Danas, u novoj izbornoj 2026. godini, Federacija BiH ponovo svjedoči gotovo identičnom političkom i zakonodavnom pristupu kroz prijedlog Zakona o postupku vanredne uprave u privrednom društvu Nova Željezara Zenica od posebnog sistemskog značaja za FBiH, koji je također predložila Vlada Federacije BiH predvođena premijerom Nerminom Nikšićem. I ovaj zakon javnosti se predstavlja kao mehanizam za zaštitu radnika, očuvanje proizvodnje i sprečavanje propasti značajnog industrijskog sistema, pri čemu se ponovo koristi argument javnog interesa i potrebe hitnog institucionalnog djelovanja.
Međutim, činjenica da se ozbiljni sistemski problemi velikih privrednih društava ponovo pokušavaju riješiti posebnim zakonskim intervencijama upravo u izbornoj godini otvara legitimnu dilemu da li Federacija BiH i dalje nastavlja praksu donošenja politički atraktivnih, ali dugoročno neefikasnih rješenja koja ne otklanjaju stvarne uzroke problema.
Suštinski problem ovakvog pristupa jeste što Federacija BiH godinama ne razvija ozbiljnu industrijsku strategiju, niti stvara uvjete u kojem će preduzeća poslovati stabilno, tržišno održivo i razvojno usmjereno, nego se problemi rješavaju tek kada sistem dođe pred potpuni kolaps. Tada se posebnim zakonima pokušava administrativno upravljati krizom kojim je prethodno proizvela kombinacija političkog upravljanja, neodgovornosti institucija i odsustva dugoročne razvojne politike.
Nakon Agrokomerca, brojnih drugih firmi i danas Željezare Zenica, postaje jasno da Federacija BiH godinama ponavlja isti politički model u kojem se problemi proizvodnje i radnih mjesta ne rješavaju sistemski i razvojno, nego privremenim zakonskim intervencijama koje dolaze tek kada preduzeća budu dovedena pred potpuni kolaps. I zbog svega navedenog ne može se govoriti samo o pojedinačnim greškama, lošem menadžmentu ili nesretnim ekonomskim okolnostima.
Posebno se brine činjenica da se takva “spasonosna” rješenja gotovo uvijek pojavljuju u politički najosjetljivijim trenucima, upravo u izbornim godinama, kada vlast pokušava pokazati odlučnost i brigu za radnike, iako su upravo godine neodgovornog upravljanja dovele do stanja koje danas navodno pokušava spasiti.
Agrokomerc je već bio primjer “finansijske konsolidacije” i političkih obećanja o oporavku proizvodnje. Danas, više od deset godina kasnije, rezultat tog modela jasno je vidljiv.
Upravo zato građani Federacije BiH danas imaju puno pravo biti oprezni kada slušaju gotovo identične političke poruke i obećanja koja se ponovo nude kroz novi zakon za spas Željezare Zenica.
Suštinsko pitanje je zašto se u Federaciji BiH proizvodnja godinama uništava političkim odlukama, da bi se onda ista ta politika pokušala predstaviti kao njen spasitelj?
Dok god se industrijska politika vodi na taj način, Bosna i Hercegovina će nastaviti gubiti fabrike, proizvodnju, radna mjesta i ljude, bez obzira na to koliko se novih “spasonosnih” zakona donosilo pred svakim izbore.
Velika Kladuša 24.05.2026. Elma Đogić