Hrana ili oružje?
Vlast u Federaciji BiH ovih dana najavljuje „razvojni bum“ u Unsko-sanskom kantonu kroz pokretanje namjenske industrije.
Ali prije nego što nam obećaju novu budućnost, dužni su odgovoriti na jedno pitanje:
Što su uradili s onim što smo već imali?
Desetljećima su pred našim očima nestajali prehrambeno-prerađivački pogoni, fabrike, oprema i radna mjesta. Uništavana je industrija koja je hranila ljude, zapošljavala porodice i stvarala izvoz.
Danas nam nude oružje.
Nekada smo proizvodili čokolade, kekse, namaze, sokove, juhe, majonezu, džemove, salate, gotova jela, mesne prerađevine, jaja, gljive, povrće i stotine drugih proizvoda.
Danas nam govore da proizvodimo streljivo, eksploziv i minsko-eksplozivna sredstva.
Kao da je svijet prestao jesti.
Kao da je rat postao razvojna strategija.
Istina je da namjenska industrija raste. Ali raste zato što rastu sukobi i nesigurnost. S druge strane, prehrambena industrija raste zato što ljudi moraju jesti danas, sutra i zauvijek.
Zato je važno podsjetiti:
U cijeloj namjenskoj industriji Federacije Bosne i Hercegovine zaposleno je manje od 4.000 radnika.
Samo Agrokomerc nekada je zapošljavao 13.500 radnika i surađivao sa 7.000 kooperanata.
To nije bila samo tvornica.
To je bio ekonomski sistem, razvojni model i životna šansa za cijelu Krajinu i šire.
Uništiti takav potencijal nije samo ekonomska greška.
To je politički i civilizacijski poraz.
Naravno, Krajini trebaju i nove tehnologije i nove industrije. Treba svaka poštena investicija koja donosi radna mjesta.
Ali nijedna nova fabrika ne može izbrisati činjenicu da su oni koji danas obećavaju razvoj jučer učestvovali u gašenju onoga što je već bilo razvijeno.
Zato ljudi danas ne osjećaju nadu.
Osjećaju razočaranje.
Zato su frustrirani, nezainteresirani i umorni od politike.
Ipak, šutnja nije rješenje.
Ako smo izgubili fabrike, ne smijemo izgubiti pravo da govorimo.
Ako smo izgubili godine, ne smijemo izgubiti budućnost.
Ali prije nego što nam ponude nove razvojne planove, oni koji su učestvovali u uništavanju postojećih moraju odgovoriti građanima što su uradili s onim što smo imali.
Jer razvoj ne počinje novim obećanjima.
Razvoj počinje istinom, odgovornošću i spremnošću da se polože računi za ono što je uništeno.
Elvira Abdić Jelenović