Elvira Abdić Jelenović: Laburisti su „promjena“ koju priželjkuju mnogi!

U nastojanju da izgradimo bolji svijet, kao ljudi okupljeni oko zajedničkog cilja i registrirani kao politička stranka, suočavamo se s „problemom“ bosansko – hercegovačkog društva zvanog „nedostatak građanskog aktivizma“.

Nacionalne političke stranke ostavile su decenijski duboke ožiljke stranačke opredijeljenosti i pripadnosti kako nacionalne tako i vjerske. Mnogi vjeruju da bi život bio puno lakši, jednostavniji, bolji kad političari i političke stranke ne bi ni postojali. Vjeruju da je njima loše zato jer je političarima, misleći na one koji su na funkcijama, više nego dobro i kad političari ne bi primali plaću da bi se njihov standard znatno popravio.

Fokus se stavlja na plaće i primanja, a gotovo nikad na rad i rezultate. Rezultat vladavine nacionalnih stranaka su pored narušenih međuljudskih odnosa, srušene ekonomije zemlje, velike stope nezaposlenosti, stotine drugih stranaka nastale kao produkt nezadovoljstva u organizacijama kojima su pripadali.

To nezadovoljstvo najmanje je bilo zbog nedosljednosti ideologiji na kojoj su nastale, zbog političkih stavova, poteza i odnosa sa ostalim političkim subjektima s kojima su trebali činiti vlast. Najčešće su raspadi i cijepanja političkih stranaka bili rezultat nezadovoljstva vlastitom pozicijom u stranci, pozicijom na listi ili nekoj izvršnoj funkciji.

„Ljevica u BiH“, ako je ikad u pravom smislu i postojala, bila je pobočnik nacionalnim strankama i umjesto vjernosti ideologiji socijaldemokracije ostala je vjerna položaju, funkciji, plaći i uhljebljenju kadrova. Kao u nacionalnim strankama tako i u tzv. „ljevici“ dolazilo je do neslaganja, političkih obračuna i osnivanja novih stranaka.

Političke stranke nastale na tim motivima nisu trajale dugo. Mnoge od njih su samim nastankom i prvim nastupom na izborima dobili značajnije povjerenje građana ali ne kao rezultat njihove politike i rada već kao odraz općeg nezadovoljstva ljudi situacijom u BiH. Opće nezadovoljstvo se od izbora do izbora pretvara u traganje za „pravom“ opcijom, za političkom strankom koja može i koja hoće mijenjati stanje. Ubacuju se tu i oni koji prečesto mijenjaju stranke, uglavnom radi zadržavanja pozicije ili nade za zauzimanje pozicije.

Veliki broj ljudi ne pronalazi se niti u jednoj političkoj partiji bilo da se radi o strahu od etiketiranja, napada i gubitka privatnosti ili su nasjeli na „propagandu“ kako građanske udruge i neformalne grupe su bolje rješenje. Što god da je razlog, ta ogromna većina živi u zabludi!

Naš život, bez obzira bili aktivni ili ne, određuju oni koji participiraju u izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti. Oni će se uvijek diviti toj građanskoj poslušnosti i inferiornosti na sve jer je to garancija da ih neće imati tko kontrolirati.

U suštini, demokratizacija društva uvijek je najveći problem za one koji se u bilo kojoj mjeri pitaju i odlučuju. Što je period njihovog vladanja duži to oni postaju sami sebi dovoljni, okupirani onim što rade i čine, makar i pogrešno, zaljubljeni u svoje „navodne“ uspjehe i apsolutno otuđeni od mase koja im je i omogućila takav život i rad.

Da je to tako, najbolje govore prosvjedi koji su se dogodili 2014.godine na području Federacije BiH. Kroz kratak period tih događaja, uz malo analitičnosti, mogli smo zaključiti na kojem stupnju demokracije se nalazi politička scena BiH. Srž problema stavljen je na marginu i sve skupa se pretvorilo u odskočnu dasku političara koji su u tom trenutku ostali izvan pozicija kojima su težili. Ubrzano su usvojeni zakoni i pod-zakonski akti za slučaj da se događaji ne ponove. I, nisu se ponovili!

Lijepo bi bilo vjerovati da su oni obespravljeni ostvarili svoja prava, da su se nezaposleni vratili na svoja radna mjesta, da su gladni i nezbrinuti napokon siti i zbrinuti i da su otklonjeni razlozi njihovog i sveopćeg nezadovoljstva. Svjesni smo da je sve ostalo isto. Ljudi koji drže kontinuitet u iznošenju stavova o mnogim pitanjima u BiH, prokomentirat će „ i opet ste izabrali isto!“. Koliko god se to činilo tako, istina je možda najbolje opisana u izreci „ pobijedilo je opet zlo jer dobri ljudi nisu glasali“.

Zanimljivo je kako se u svakoj varijanti, bilo mirenja sa sudbinom bilo opiranja stanjem, pojavljuju neformalne grupe, uglavnom intelektualaca, koji se traže u smislu političke orijentacije i s željom, ne toliko za pozicijom koliko za utjecajem.

Upravo ta težnja za UTJECAJEM održala je brojne intelektualce u nestranačkim, građanskim udrugama, nikad preblizu malom čovjeku, a uvijek pod skutima vladara. Analizirajući svijet s periferije događaja, nastoje uvjeriti sebe, pa onda i okolinu kako se iz tiha, bez direktnog istupanja i određenja može neopaženo stvarati bolji ambijent.

Zašto s periferije?

Najviše zbog straha od neuspjeha, od suočavanja sa samim sobom, s političkim i ideološkim protivnicima, sa strahom od istine. To je kao da cijeli život treniraju boks, a bore se samo na video igricama, nikad u ringu!

Ring je, kao i politička scena. Tu ili jeste ili niste, ili zadajete udarac ili ga primate, ili ste gubitnik ili pobjednik. Što god da jeste u ringu, vaši protivnici i vi morate trenirati, imati kondiciju, procjenjivati stvari i boriti se. U takvoj borbi televizijska reklama ne znači ništa ma koliko je jedan od protivnika forsirao.

Nerijetko možemo pročitati kako međunarodne organizacije priželjkuju građanski aktivizam ali je to priželjkivanje uvijek daleko od onog što se stvarno događa na tlu BiH. Očekivanja su usmjerena na određene, njima prihvatljive, političke organizacije i na ljude koji svojim likom, nastupom i djelovanjem odgovaraju zamišljenim likovima iz njihovih brošura, te svako odstupanje od tih očekivanja doživljavaju kao vlastiti neuspjeh.

U pravilu, izborna volja građana BiH uvijek je predmet rasprava, tumačenja i na kraju negiranja. Za onog tko se ozbiljno bavi politikom to je bitna činjenica.

Velika Kladuša, 22.01.2017.god.