BIOGRAFIJA FIKRETA ABDIĆA

 

Fikret Abdić rođen je 29.09.1939. godine kao treće, od dvanaestero djece Hašima i Zlate Abdić.

Osnovnu školu završio je u Donjoj Vidovskoj, srednju poljoprivrednu školu u Derventi, višu poljoprivrednu školu u Križevcima i poljoprivredni fakultet u Sarajevu. Nakon završetka srednje škole, s 21 godinom, 01.06.1960. godine, počinje raditi kao poljoprivredni tehničar u zemljoradničkoj zadruzi Mala Kladuša.

U zemljoradničkoj zadruzi ostaje 4 mjeseca, nakon čega prelazi u Općinu Velika Kladuša na mjesto referenta za poljoprivredu i šumarstvo.

U septembru 1960. godine izabran je za sekretara općinskog Komiteta narodne omladine Velika Kladuša, a sedam mjeseci kasnije, izabran je za Predsjednika Omladine.

Nakon godinu dana, izabran je za organizacionog sekretara Općinskog Komiteta Saveza Komunista Velika Kladuša.

Sa nepunih 24 godine, 10.04.1963. godine, postao je Narodni poslanik u Skupštini BiH, najmlađi u Jugoslaviji. Dužnost Poslanika u Narodnoj Skupštini obnašao je 8 godina kao neprofesionalac.

Kad je zemljoradnička zadruga u Velikoj Kladuši zapala u teškoće, a nakon što je politički Aktiv, kojem je i sam pripadao, raspravljao o sudbini zadruge, samoinicijativno se opredijelio za rad u struci i od 01.05.1963. godine ostao na mjestu direktora zemljoradničke zadruge, sa 19 zaposlenih, iz koje je nastao Agrokomerc d.d. Velika Kladuša sa 13.500 radnika i 7.000 kooperanata.

Od 1964. godine bio je na dužnosti Potpredsjednika Općine Velika Kladuša, gdje je ostao imenovan dugi niz godina.

Jednu godinu je volontirao kao sekretar Komiteta.

S nepunih 34. godine života, izabran je za člana CK BiH (Centralnog Komiteta BiH ), najvišeg tijela u Republici BiH, gdje je ostao sve do afere Agrokomerc 1987. godine.

Pored članstva u CK BiH, ujedno je bio i poslanik u Skupštini BiH. O tom se vodila rasprava, jer je bio jedini član oba tijela, ali zbog životnog djela i dostignuća u radu imao je tu privilegiju.

Početkom 1986. godine izabran je u Saveznu Skupštinu Jugoslavije, najvišeg predstavničkog tijela u bivšoj SFRJ.

Dobitnik je najvećih priznanja u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji i to: ZLATNE ZNAČKE Privredne Komore Jugoslavije, ORDEN RADA SA ZLATNIM VIJENCEM, Nagradu ZAVNOBIH-a za životno djelo, a zajedno sa radnicima Agrokomerca, nagradu AVNOJ-a, najvećeg priznanja u SFRJ (Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji).

Kao saveznog poslanika u Skupštini Jugoslavije, bez prava da se obrati Skupštini, ali i bez poziva na istu, uhapšen je 08.09.1987. godine zbog „afere Agrokomerc“.

U Bihaćkom pritvoru proveo je 26 mjeseci, pod optužbom da je potkopao ekonomski sistem Jugoslavije i po članu 114. Kaznenog zakona SFRJ prijetila mu je smrtna kazna.

Nakon 26 mjeseci „afera Agrokomerc“ završila je prvostupanjskom presudom, koja ga je teretila za kupovinu kaljeve peći, te mu je određena kazna zatvora od 5 godina. Žalba na prvostupanjsku presudu nikad nije riješena. Viši sud u Bihaću je, nakon 17 godina, donio Rješenje, kojim su Fikret Abdić i ostali oštetili Agrokomerc za 12,70 KM, te da se proces obustavlja radi zastare.

Na prvim višestranačkim Izborima u BiH, održanim 1990. godine, osvojio je 1.045.539 glasova, a u svim izbornim jedinicama za Vijeće naroda, dobio je najviše glasova Srba, Hrvata i Muslimana.

Dobio je gotovo 200.000 glasova više od Predsjednika stranke SDA, Alije Izetbegovića, na čijoj listi se kandidirao.

Izabran je za člana Predsjedništva BiH, koje je brojilo 7 članova. Sukladno Ustavu R BiH, članovi Predsjedništva su većinom izabrali Aliju Izetbegovića za Predsjednika Predsjedništva.

Prema članu 220. Ustava R BiH, mandat mu je trajao sve do prvih poslijeratnih Izbora u BiH u oktobru 1996. godine.

Briljantna pobjeda na prvim višestranačkim izborima u BiH bila je uvod u sudske postupke, koji su se nizali jedan za drugim, a sve u cilju političke diskvalifikacije Fikreta Abdića.

S ciljem spašavanja ljudskih i proizvodnih resursa na području Okruga Bihać, kao jedinog slobodnog teritorija u BiH, a nakon provedenog Referenduma o Inicijativi za Proglašenje Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna, na ustavotvornoj Skupštini, održanoj 27.09.1993. godine, izabran je za Predsjednika Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna u sastavu Republike Bosne i Hercegovine.

Dužnost člana Predsjedništva R BiH obavljao je sve do protjerivanja sa prostora Bosne i Hercegovine, 21.08.1994. godine, kada je, sa preko 80.000 stanovnika općina Velika Kladuša i Cazin, i kao član Vrhovne Komande BiH, ispred V Korpusa Armije Bosne i Hercegovine, izbjegao na teritorij Republike Hrvatske pod kontrolom hrvatskih Srba.

Zbog nemogućnosti Međunarodne zajednice da riješi izbjegličku krizu i zbog nehumanih uvjeta u kojima je boravilo civilno stanovništvo, koncem 1994. godine, vraća se u Veliku Kladušu.

Nakon udružene akcije vojske R Hrvatske i Armije BiH, zajedno sa stanovništvom ovih općina ponovno odlazi u izbjeglištvo, 07.08.1995. godine.

Dan kasnije, sa Predsjednikom Federacije BiH, Potpredsjednikom Vlade RH, Ministrom u Vladi BiH, veleposlanikom R BiH u Hrvatskoj, zajedno sa predstavnicima Vlade AP ZB, potpisao je Sporazum u Kuplenskom, koji je garantirao siguran povratak izbjeglog stanovništva, amnestiju i aboliciju za sve.

Po dolasku u Republiku Hrvatsku, a uz suglasnost Hrvatske Vlade, rješava radne dozvole za izbjeglo stanovništvo Zapadne Bosne i zapošljava ih u privatno poduzeće FINAB, osnovano s ciljem stvaranja uvjeta za političko organiziranje i povratak na svoja ognjišta.

Idejni je tvorac, osnivač i prvi Predsjednik Demokratske Narodne Zajednice BiH, osnovane 27.05.1995. godine, na čijem čelu ostaje sve do pravomoćnosti Presude Vrhovnog suda RH za ratni zločin 2005. godine.

Republika Hrvatska osudila ga je na 15 godina zatvora, zbog proglašenja Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna, te osnivanja sabirnih centara na području Zapadne Bosne u vrijeme trajanja međumuslimanskog rata, usprkos činjenici da Haški Sud nije našao elemente za krivični progon.

Kaznu zatvora služio je u pritvoru Karlovac, kaznionici Lepoglava i zatvoru Pula, pod najtežim uvjetima – u samici, pod ključem.

Pušten je na prijevremeni otpust, nakon odsluženja 2/3 kazne, a preostalu 1/3 živio je u Republici Hrvatskoj.

Na tlo Bosne i Hercegovine, prvi put, nakon 07.08.1995. godine, dolazi 12.09.2012., kada otpočinje ponovna „hajka“ i pritisak na hrvatsko pravosuđe, s ciljem da mu se zabrani dolazak u BiH.

Ni nakon 56 godina radnog staža nije ostvario pravo na mirovinu.

Laburistička Stranka BiH kandidirala ga je za Načelnika općine Velika Kladuša na Izborima 2016. godine, gdje je izabran na tu funkciju na mandatni period 2016-2020.